Tinejdžer Brian Cheney želio je biti pijanist u domeni ozbiljne glazbe, no negdje na tom putu je shvatio da ga njegov talent neće odvesti do visina koje je doživio slušajući svoje uzore. Umjesto glazbe odlučio se za profesiju za koju je smatrao da će ga držati najbliže umjetnicima koje je volio slušati - konstruiranje vrhunskih zvučnika.
Najveći dio svog profesionalnog života po kojem je i poznat proveo je u okolici San Francisca, no šezdesete i sam početak sedamdesetih godina živio je u Munchenu, školujući se, potom radeći za vojsku kao inžinjer elektrotehnike, na poslovima poput provjere kvalitete i selekcije elektroničkih dijelova, a kasnije kao prevoditelj u patentnom uredu. Tih godina, samo je u Munchenu djelovalo 6 orkestara pa je mladi Cheney većinu svog slobodnog vremena proveo na koncertima sjedeći na najeftinijim mjestima na pozornici s izvođaćima.
U SAD se vratio 1972. iz obiteljskih razloga, a prve VMPS zvucnike isporučio je kupcima nakon izlaganja na ljetnom CES-u u Chicagu 1977. godine. Od tada pa sve do ovog ljeta 2012. godine svoje je zvučnike samostalno razvijao i gotovo isključivo svojeručno izrađivao. Naručivao je izradu kabineta po svojim zahtjevima, također i nekih drivera, u pravilu baseva koji su doista bili unikati, mnoge od ostalih drivera je modificirao, a vlastoručno je radio sve skretnice za koje je tvrdio da ih izrađuje u toleranciji od 1/2000%.
Veritone Minimum Phase Speakers konstrukcije karakterizirali su pozamašni kabineti s više (puno više) drivera te vrlo efikasnom inovacijom u području bas sistema - pasivne membrane fino podesive mase u "slot loadingu". Takoder neizostavne su bile serijske skretnice i fino podešavanje glasnoće svih pojaseva (korak od 0.05 dB). Najbolji modeli u svim generacijama u pravilu su sezali "do stropa". Iako je razne ribbon drivere koristio od samih početaka, od 2000. godine naovamo sve modele obilježio je karakteristični panelni magnetostatski srednjetonac, Neo-panel, za područje od 280 Hz do 6.9 kHz. Iako je uvijek stremio najvišim dosezima jako je pazio na konačnu cijenu, koja je morala biti "razumna" čak i za najveće modele, a cijene za neke modele nije mijenjao i više od dva desetljeća. Od ukupnih 35 godina rada VMPS- a, posljednjih sedamnaest se uopće nije oglašavao u audio časopisima, što su mu ovi u istoj mjeri vraćali pratkički potpunim ignoriranjem njegovog rada.
VMPS je zazirao od korporacijskog mentaliteta i uobičajenih shema rada mainstream audio industrije, a Brian je na prosječnog audiofila u pravilu ostavljao dojam "ludog znanstvenika". Neaudiofili bi uklonili i navodnike. Njegova desetmetarska slušaonica/radionica bila je puna zvučnika, akustičkog tretmana, vrhunskih izvora zvuka i amplifikacije, raznih zvučničkih dijelova, LP ploča, CD-ova. Na suprotnom kraju od zvučnika smješten je pianino na kojem je između ostalog slušatelju zainteresiranom za VMPS zvučnike rado demonstrirao zvuk klavira uživo i odmah potom reproduciran. Demonstracije usporedbe žzivog sviranja, snimanja te netom zatim reproduciranja na VMPS zvučcnicima vrlo je uspješno izvodio posljednje četiri godine na CES/T.H.E. Showu u Las Vegasu. Demonstracije tog tipa nitko do Briana nije izvodio u takvom obujmu. U prošlosti su slični događaji uključivali usporedbe živog sviranja i ranije snimljenog materijala, ili pak snimanog u realnom vremenu, ali tek solo izvođača ili jednostavnih dueta. Brian je angažirao pjevače i instrumentaliste raznih stilova te jazz bandove do veličine okteta s kompletnim setom bubnjeva. Tko god je ikad slušao takav bend uživo može zamisliti kakav zadatak ima siroti par zvučnika ako netom nakon žive svirke treba impresionirati publiku koja traži dlaku u jajetu i u puno jednostavnijim situacijama. No impresionirati je uspijevao, i zvukom i relativno niskom cijenom tih zvučnika. Pogotovo se to odnosi na Brianovu posljednju kreaciju RM50. Popratnu opremu i potporu i sudjelovanje u njegovim izlagačkim pothvatima rado su davali John Curl, James Bongiorno, Ralph Karsten i drugi američki konstruktori.
Osobnost ludog znanstvenika sa sobom je donosila i posjete mušterijama diljem Amerike o vlastitom trošku i tjuniranje njihovih sistema, česte jeftine upgradove i jeftine servise i dijelove.
Brian je bio iznimno duhovit, oštrouman i usredotočen u pisanoj rijeći, osamdesetih i devedesetih je povremeno pisao članke za Stereophile, a od 1999. otkad je popularnog weba Audio Asylum, bio je jedan od najzanimljivijih članova u glazbenoj sekciji. Toliki opseg znanja o glazbi, skladateljima i glazbenicima uz vrlo vješto pisanje i uvijek dobru zalihu anegdota rijetko se nalazi i među profesionalcima.
Odlazak Briana Cheneyja odlazak je jos jedne od sve rjeđih osobnosti koje su formirale zlatno razdoblje audija. Koliko još audio konstruktora znate koji uživo slusali i izmjenili barem par rijeći s imenima poput Van Cliburn, Zino Francescatti, Claudio Arrau, Henryk Szeryng, Rudolf Serkin, Artur Rubinstein, Igor Kipnis, Dietrich Fischer-Dieskau, John Cage, Frederick Fennel? Popis onih koje je više puta slušao uživo, i to u naponu snage, poput Celibidachea, je predug. Ili znate još nekoga kome je Herbert von Karajan svojom lijepom i malom cipelom na jednom koncertu stao na ruku?