Ako postoji koji istomišljenik i ljubitelj čuvenog ili magičnog tria kako su ih nekad zvali, nek ostavi par riči.
Sve za funove njihove diskografije, karakterističnog i prepoznatljivog bubnjara Stewart Copelanda, vrhunskog gitaristu Andy-a Summersa i legendi o kojoj riječi nisu potrebne, glazba sama govori učitelju engleskog Gordon Sumneru-Stingu

Nisam ih baš previše volio, pogotovo ne pred kraj.
No Stewart je zvijer i jedan od meni dražih bubnjara.

Oni su band koji ti sjedne na prvo slušanje ili ne, pogotovo dominacija Stinga u pisanju tekstova koja je pred kraj karijere uzrokovala nesuglasice i naposljetku kraj. Sam Stewart je priznao svi smo tada pisali liriku, al na albumu su uvijek Stingove pjesme bile hitoidni singlovi kojima se teško moglo konkurirat, a sve je to uzrokovalo egotrip sa kojeg se agresivni Sting teško skinuo.
Koliko god bio komercijalan za mene je posljednji album SINCHRONICTY bez dvojbe remek djelo pop glazbe, isto kao i prvi Stingov album "Dream of the blue turtles" na kojem Sting radi odmak od svega što je radio s Police-om i vrača se svoji jazz korijenima.

S vremena na vrijeme zavrtim stare plejke navedenog tria, ali također i njihov koncertni album iz 2007 godine Live in Buenos Aires. Za ono doba bilo je necega u njihovoj glazbi.

Itekako magija trojke, Ima jedan koncert iz 1982. gdje U 2 ovci gledaju njih zabezeknuto za kantuna pozornice i uče zanat od najboljih....